Bosanski Barak – Neopravdano zapostavljen

Bosanski oštrodlaki gonič - barak, autohtoni lovački pas ovih prostora, neopravdano je zapostavljen i prijeti mu izumiranje, uvjeren je dugogodišnji lovac i uzgajivač ovih pasa Hamo Bešić iz Trnove kod Sanskog Mosta. Bešić se godinama, kako kaže, amaterski bavi kinologijom, a ljubav prema psima naslijedio je od svoga oca, nekada strastvenog lovca. Prema Bešićevim riječima bosanskih baraka je nedovoljno u domaćim lovištima, na natjecanjima i izložbama, a na listi brojnosti prijavljenih legala i štenadi daleko je iza većine goniča sa bivših jugoslovenskih prostora. On smatra da za kakvu takvu opstojnost ovoga lovačkog psa treba zahvaliti nekolicini uzgajivača kao što su Redžo Haskić, Muhamed Plasto i Hazim Zahiragić, te klubu ljubitelja baraka iz Viteza.

“Mi smo skloni da sve što je domaće i autohtono potcjenimo i odbacimo i to je glavni razlog sadašnem stanju.”, uvjeren je Bešić. Prema njegovim riječima, bosanski barak je domaći lovački pas koji na balkanskim prostorima, koji su mu postojbina, obitava hiljadama godina. “Barak je bio nezaobilazni pomagač našim precima u lovu, a sada je doživio sudbinu da njegovo mjesto zauzmu drugi goniči.”, kaže Bešić. Prvu standardizaciju ovoga psa uradio je austrougarski oficir Franc Laska, koji je krajem 19. Vijeka živio u Sarajevu. Laska, koji je i sam bio strastveni lovac, bio je impresioniran barakom te je nekoliko pasa odnio sa sobom u Austriju. Baraka je opisao kao hrabrog i temperamentnog te izuzetnog lijepog psa. Za vrijeme Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca barak je upisan u državni kinološki rodovnik pod imenom “keltski gonič”, čime je, na neki način, priznata njegova opstojnost i dugovječnost na ovim prostorima. Nešto kasnije, na kongresu Svjetske kinološke asocijacije u Štokholmu, 1939. Godine, barak je predstavljen kao autohtoni lovački pas sa prostora zapadnog Balkana. Tada mu je promijenjeno ime u “ilirski gonič”. Konačno, svoje sadašnje ime, bosanski barak dobija 1949. Godine kada je u slovenačkom mjestu Cerknica, održano zasijedanje kinoloških sudija, te je tada određena standardizacija baraka. Njome je precizirano da je barak je snažan pas sa dugom i čekinjastom dlakom, duge i srednje široke glave, izraženih i gustih obrva. Osnovna boje su mu pšenično žuta, žutocrvena, zemljanosiva i tamnosiva. Na psu su česte bijele površine, a osnovne boje mogu biti i kombinovane. Glavne osobine psa su temperamentnost, hrabrost i upornost.

Bešić smatra da su razlozi zbog kojih je bosanski barak danas slabo rasprostranjen u tome što lovci nemaju dovoljno strpljenja u njihovom vježbanju za lov. “Za razliku od drugih pasa, barak sporije uči i potrebno je vremena i strpljenja da se izvježba za lov. Danas lovci žele da pas odmah zna sve, tako da radije nabavljaju posavce, balkance, istarske i srpske goniče i ostale lovačke pse.”, smatra Bešić. Ovaj iskusni lovac je ipak uvjeren kako se niti jedan od ovih goniča ne može mjeriti sa barakom izvježbanim za lov. “Ovaj pas hiljadama godina lovi divljač koja obitava na ovim prostorima i lov mu je zapisan u genima. Jedino je potrebno malo strpljivosti i truda u radu sa njim.”, ističe Bešić. Još jedan od razloga slabe rasprostranjenosti ovoga psa, kako kaže, jeste i relativno mali stepen reprodukcije obzirom da ženka okoti najviše tri mladunca. Sem što izgledom ne liči na klasičnog lovačkog psa, barak plijeni i lijepim izgledom te izuzetnom privrženošću svome gospodaru. Bešić je uvjeren kako je ovaj autohtoni pas neopravdano zapostavljen u domaćoj kinologiji te da se vrlo lako može desiti da ga u budućnosti jednostavno nestane.

Zlatan Čekić
www.sanski-most.se